Vrelo, god. II, br. 3. 2021.
Interes za čovječiju ribicu (Proteus anguinus), bar prema bosanskohercegovačkoj naučnoj i stručnoj literaturi, nije bio baš veliki. Možda i zbog toga što je prve zoologe koji su sa austrougarskim vojnicima, a kasnije inžinjerima, došli, a neki i zabasali, toliko oduševio svijet podzemnih kukaca, od kojih je, maltene, svaki drugi bio nova vrsta. Tako je Viktor Apfelbeck čitav svoj naučni vijek posvetio samo kukcima. Jedan drugi zoolog, Stjepan Bolkay imao je interesa i za amfibije, ali je njegov život trajao vrlo kratko, tako da su iza njega ostala samo dva pregledna rada, tek toliko da se ne može reći kako se čovječija ribica u nas nikako ne spominje. Od njegova vremena stoji u Zemaljskom muzeju jedan te isti proteus u tegli sa formalinom, što će reći da u toj ustanovi nije bilo puno druženja sa čovječijom ribicom. Jedan rad napisao je Zvonimir Pocrnjić sa saradnicima, a također i Melita Švob sa saradnicima, ali iz vrlo specifčnog aspekta istraživanja, pa su među prirodnjacima, a pogotovo speleolozima ostali neprimijećeni.
Možda je to zbog toga što čovječijih ribica nema u našim pećinama, ili, možda ih nema u dovoljnim količinama da bi naučnici imali materijala za istraživanje?
Ni jedno ni drugo.
Jaminko Mulaomerović
26.06.2022.
Ovaj članak možete čitati i u PDF, uskoro…
Čovječija ribica Proteus anguinus (Izvor: Wikipedia, foto: Boštjan Burger, s dozvolom) Burger
Autor teksta pored stećka s prikazom čovječije ribice (Foto: Andrej Mihevc)
Stećci sa prikazom čovječije ribice
Treći stećak sa pojednostavljenim prikazom čovječije ribice (Izvor: Bešlagić, 1961)
Objavljeno u: Voda i mi, časopis Agencije za vodno područje rijeke Save, br. 106., april 2022. 47-50.
U pećini Suvaji na Lušci polju nalazi se jedna od najvećih populacija čovječije ribice i do posljednjeg rata, bila je meta svih onih koji su htjeli za ovu (naučnu) ili onu (prodajnu) svrhu uloviti koliko god su primjeraka htjeli. Na drugoj strani, u dolini Trebišnjice, skoro da i nema bunara u kojem, onako u kanti, sa vodom, nije izvađena i poneka čovječija ribica. Stevo Čučković, koji se kao gimnazijski profesor zanimao za zoogeografiju proteusa u ovom kraju, zabilježio je preko 40 nalazišta. Kad sam sa kolegicom Majom Hodžić 2012. godine publikovao jedan pregledni rad o istraživanjima čovječije ribice, pregledali smo sve dostupne literarne izvore i utvrdili 63 nalazišta čovječije ribice u Bosni i Hercegovini. U ovih posljednih deset godina, taj se broj još više povećao, tako da bi bilo vrijeme za izradu nove biogeografije ove vrste.
I to je otprilike sve što bi se moglo reći ukratko o čovječijoj ribici kod nas. Na tome bi se ova priča i završila da nije jednog čudnog prikaza na stećku iz Boljuna koji je objavio Šefik Bešlagić.
Na našem stećku iz Boljuna, na jednoj strani je prikazana scena u kojoj konja progoni neka čudna životinja, vjerovatno pas i ta se scena može objasniti željom autora da pokaže da je na ovom svijetu duša izložena ovozemaljskim napastima – grijesima. Kad je već riječ o simbolici, postoji veći broj interpretacija likovnih prikaza, ali autor ovog teksta se priklanja tezi koju je zagovarao arheolog Đuro Basler da se radi o simboličkim predstavama, a ne o pukom prenošenju slika iz profanog života. Konj zapravo supstituira jelena kao oličenje čiste duše u gotovo svim religijskim učenjima. Na drugoj strani je drvo za koje je privezan pas i to je, nema sumnje, prikaz Kerbera koji čuva ulaz u podzemlje u koje odlaze duše umrlih. Na suprotnoj strani drveta, ali ne i u vezi sa njim, je prikaz neke životinje koja ima zmijoliko (gušteroliko) tijelo i jasno izdiferencirane prednje udove. Glava je karakteristična – u obliku zarubljenog trapeza. Svako ko je imao prilike da vidi čovječiju ribicu, makar samo i na fotografiji ili crtežu, trebao bi u prikazu na stećku prepoznati čovječiju ribicu.
To je i mene navelo na zaključak da se na stećku iz Boljuna nalazi najstariji likovni prikaz čovječije ribice. Pokušaj prepoznavanja čovječije ribice u prikazu neke fantastične vodene životinje već je zabilježen – na ogradi bunara iz Venecije (sada u Kunsthistoriches Museumu u Beču).
Ovoj tvrdnji ide u prilog i to što su pod ovim stećkom pokopani Bogavac i Tarah Boljunovič “s Jame” kako se može pročitati iz natpisa koji je uklesan zajedno sa gravurama.
Potpuni natpis glasi (prema čitanju M. Vege):
„A se leže Bogavac i Tarah Boljunovič s Jame.
A se siče Grubač.
Molju se, Bože, pomiluj me milosti tvoje.“
Jasno je, dakle, da se radi o ljudima koji su porijeklom iz nekog sela ili kraja koje se zove Jama, a koje se nalazi u blizini Boljuna. U okolici Stoca ne nalazimo danas ni jedno selo sa tim imenom, ali da je postojalo govori ne samo ovaj natpis, nego i neki drugi slični nazivi sela po Bosni i Hercegovini koji su se sačuvali, a koji se nazivaju prema kraškim oblicima kao što su Ponor, Ponijeri, Pećine, Spile i sl.
Š. Bešlagić u svom radu o Boljunima upućuje na mjesto gdje bi se mogla nalaziti Jama iz natpisa sa stećka u Boljunima. On navodi kazivanje izvjesnog Milutina Nadeždina, stanovnika Bjelojevića (kraj u neposrednom zaleđu Hutova blata), po kome je Jama identična sa Deranima, odnosno sa Zaušjem, u neposrednom zaleđu Hutova blata.
U tom se dijelu Hutova blata nalazi nekoliko jakih vrela kao što su Smokva, Lonđa, Babino oko, Orajh i Drijen. Nedaleko od vrela Babino oko, u blizini sadašnje ceste, jedan je stanovnik zaseoka Čore, prije nekoliko godina, iskopao bunar. Na dubini od svega oko 4 metra naišao je na podzemne kanale sa vodom i u njima čovječije ribice. Budući da se vrelo Babino oko nalazi na samo nekoliko metara od bunara, čovječije ribice se vjerovatno pojavljuju i na samom vrelu (kako je to slučaj recimo na vrelu Lukavac ispod pećine Vjetrenice).
Moguće je, također, da za iznenadnih velikih voda neka povremena vrela izbace čovječije ribice, kako je to slučaj na nekim vrelima u dolini Trebižata ili vrlo česti primjeri u jezerima u Pivki (Slovenija).
Na kraju, to znači da su se i stanovnici Jame, pa tako i Bogavac i Tarah Boljunovič, imali prilike sresti sa čovječijom ribicom, bilo da su je izvadili iz nekog svog bunara (kakvi su slučajevi zabilježeni u Trebinju) ili su je vidjeli u jami, u koju su, možda, za sušna vremena silazili po vodu. Moguće je, također, da je čovječiju ribicu izbacilo neko kraško vrelo na obodu Hutova blata za velikih proljetnjih voda ili da su je jednostavno vidjeli noću na samom vrelu.
Bilo kako bilo, čovječija ribica je za njih bila biće iz podzemlja, sa onog svijeta, zgodna da ponese njihove duše sa ovog, zemaljskog, a samim tim i griješnog, svijeta u svijet vječite svjetlosti. A kovaču Grubaču, iza čijeg je dlijeta (i čekića) ovaj jedinstveni reljef ostao kao svjedočanstvo jedne osebujne duhovnosti, možemo biti zahvalni za jedinstven doživljaj prirode i svijeta prije pola milenija. Naime po M. Vegi, stećak sa prikazom čovječije ribice je iz vremena oko 1477. godine.
Na stećku Bogavca i Taraha Boljunoviča čovječija ribica je prikazana vrlo vjerno, ali ono što je interesantno jeste da su, kao neka vrsta izvedenica iz ovog vjernog prikaza, nastale i neke druge fantastične vodene životinje koje srećemo u repertoaru ukrasa na boljunskim stećcima. Jedna od takvih predstava nalazi se na istom stećku, ali sa suprotne strane. Njihovo porijeklo, nakon predstave čovječije ribice na stećku, također možemo smatrati prikazima čovječje ribice, ali u nešto pojednostavljenom obliku. Klesar se zadovoljio samo osnovnom formom, glavom u obliku ribe, izduženim tijelom i dvjema nogama u neposrednoj blizini glave. Očito da porijeklo ovih predstava treba tražiti u podzemlju hercegovačke zemlje, a ne u nekom fantastičnom svijetu.
Na kraju treba reći da je u prikazu čovječije ribice na stećku u Boljunima Š. Bešlagić vidio predstavu zmaja. Svi zmajevi na stećcima su, ako se pogleda katalog ukrasa na stećcima M. Wenzel, potpuno drugačije prikazani. Za M. Wenzel, prema spomenutom katalogu, na stećku o kojem je ovdje riječ, prikazana je ptica. Svi poznati prikazi ptica na stećcima su iz profila, osim jedne, ali i ta ima kratak rep.
I još jedna napomena koja je potpuno izmakla iz vida našim istraživačima čovječije ribice. Za nju naš poznati istraživač kulturnog nasljeđa, kustos Zemaljskog muzeja Vejsil Čurčić, upotrebljava naziv „slijepi golušac“ tačno opisujući njene glavne morfološke karakteristike. Da li je taj naziv Ćurčić čuo od lokalnih stanovnika plavnih polja Istočne Hercegovine, gdje je proučavao narodno ribarstvo, nije poznato. On je u svom radu napomenuo da nakon duže izloženosti svjetlu, koža čovječje ribice dobije tamni pigment. Da li nam je to signal da i u Bosni i Hercegovini tražimo Proteus anguinus perkelj Sket & Arntzen 1994 ili „črnog močerila“ kako ga nazivaju Slovenci?
Literatura:
Bešlagić Š., 1961. Boljuni.- Starinar SANU XII: 175-205.
Bolkay S., 1924. Popis vodozemaca i gmizavaca, koji se nalaze u bos.-herc. Zemaljskom muzeju u Sarajevu s morfološkim, biološkim i zoogeografskim bilješkama. Spomenik Srpske Kraljevske Akademije 41(11): 1-29.
Bolkay S. J., 1929. Ein Beitrag zur geographischen Verbreitung des Proteus anguinus Carrarae Fitzinger. Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine XLI: 27-28.
Čučković S., 1967: Nova nalazišta čovječije ribice (Proteus anguinus Laur.) na području Trebinja u Hercegovini. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Prirodne nauke, Nova serija, 6, 223-225.
Pocrnjić Z., T. Vuković, M. Šolaja, A. Bahtijarević, 1985. Populacija čovječije ribice (Proteus anguinus Laurenti 1768) u pećini Suvaja. Godišnjak Biološkog Instituta, Univerzitet u Sarajevu 38: 107-113.
Š-Lj. Nešić, 1968. The hypothalamo-hypophyseal neurosecretory system and the epithalamo-epiphyseal complex in Proteus anguinus Laur. Bull. Sci. Acad. SFRJ 13(7-8): 243-244.
Švob M., A. Musafija, F. Frank, N. Đurović, T. Švob, S. Čućković, D. Hlača, 1973. Response of tail fin on Proteus anguinus to thyroxine. Journal of Experimental Zoology (Philadelphia) 184: 341-344.
Vego M., 1964. Zbornik srednjevjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine II. Sarajevo: Zemaljski muzej, 62 str.
Vornatscher J., 1972. Seit wann ist der Grottenolm bekannt? Die Hohle 23(2): 41-44.
Wenzel M., 1965. Ukrasni motivi na stećcima. Sarajevo: “Veselin Masleša”, 287 str.
Winterhalter M., M. Švob, S. Jadrić, T. Švob, 1972. The electrophoretic patterns of serum proteins and serum and muscle dehydrogenase in Proteus anguinus Laur. Folia Medica 7: 35-42.
Položaj nekropole Boljuni u odnosu na lokalitet Jama (vrelo Babino oko) i novo nalazište čovječije ribice kod vrela