Graditeljsko naslijeđe na planinama – Mahala Opančak na Bjelašnici

Graditeljstvo u dinarskim planinama je skromno, prizemno, ali što ne umanjuje njegovu zanimljivost, jer se razvilo u posebnim planinskim prirodnim uslovima i u specifičnim uslovima tradicionalne planinske privrede dinarskog područja.

Lijepog sunčanog prvomajskog (ne)prazničkog dana sa prijateljem, koji mi je ujedno bio vodič, prohodali smo po zapadnim strana planine Bjelašnice. Jedan izrazito lijep i interesantan dio velike planine Bjelašnice. Manje poznat u odnosu na olimpijski istočni dio iste planine, koji je bolje poznat izletnicima, planinarima, beračima šipka i drugim hodačima ili ‘kvatro’ vozačima koji dobace do Lukomira i misle da je tu kraj. Doduš, planinari dobace i dalje, do vrha Krvavac, ali oni vole visoko, pa se rijeđe spuste u čobanske doline ne koje obično gledaju sa visine. Tisuću ljudi– hiljadu ćudi (čitaj hobija).  

Da bi se izbjela gužva, zlatno prvomajsko pravilo je uraniti prije prvomajskih uranaka masovnih izletnika. Ti uranci su sada oko 11-12 sati, iako su nekada bili ranije dok je socijalizam drmao ovim prostorima. Sad u demokratski vakat ustaju svi kad i estradni umjetnici i to prirodnim buđenjem. Tako da se ne mora toliko rano poraniti da bi se izbjegla izletnička gužva. Nisam mog’o vjerovati kada sam prolazeći kroz Blažuj vidio pravi red ljudi ispred jedne mesnice. Svi su krenuli trbuhom za mesom.

Mahala Opančak se nalazi na zapadnom dijelu planine Bjelašnice na 1420 m n/v, smještena je u jednoj prirodnoj maloj dolini. Od sjevernih vjetrova, koji su ovdje sigurno česti i jaki, zaštičena je najviše uzvišenjem (kotom 1495 m n/v), a nešto nižim uzvisinama sa južne strane zaštićena od južnih vjetrova. Mahala nije slučajno pozicionirana na mjestu gdje se dodiruju šuma i livadski pašnjaci (gola Bjelašnica), tako da drva za vatru i pašnjaci nisu daleko.  Mirna i tiha mahala. Ovog dana bez vjetra.

Opančak, opanak, il’ je neko nekog opanjkao…, ne znamo kako je mahala dobila ime, ali je zanimljiv i rijedak naziv.

Zahvaljujući inženjeru Jovi Popoviću koji je radeći kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, tridesetih godina prošlog stoljeća progazio skoro sve naše planine ne kojima su se nalazili stočarski stanovi/mahale/katuni i opisao ih u nekoliko radova koji su objavljeni u Glasniku Zemaljskog muzeja. Ostavio nam je opis i ove mahale (Popović Jovo, 1932. Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici, GZM, XLIV, Sv. 1, Sarajevo, 91-95.). Mahale (stanovi/katuni) bili su sezonska naselja stočarskog stanovništva koji su u ljetnom periodu iz Huma (čitaj Hercegovine) izlazili sa stokom na planine centralnih Dinarida u potrazi za pašnjacima, a i da se malo rashlade. Jer na planinama je svakako prijatnije nego kad upekne zvizdan u kršu. Izlazili bi početkom ljeta (ili početkom juna), a vrača li bi se početkom jeseni uz prve hladne kiše.  Pored toga što su na svoje planinske stanove izlazili iz dalekog Huma putujući po 4-5 konaka (prenoćišta), svoje sezonske stanove na planinama imali su i stanovnici podplaninskih sela koji su sa svojom stokom na planinu izlazili za samo jedan dan hoda. Na ovu i nekoliko susjednih mahala na zapadnoj i sjeverozapadnoj strani Bjelašnice izlazili iz naselja koja su u podnožju Bjelašnice: Budmolića, Korče i Bioče (sva u okolini Tarčina).

Iznad mahale nalazi se mala lokva u jednoj vrtači koja je prirodno ili vještački zatrpana i drži vodu. Lokva je ucrtana u topografskim kartama kao manja vodena površina, ali joj naziv nije upisan. Ne spominje je ni pomenuti Popović, već navodi da za stoku imaju dovoljno vode na Kalajli jezeru, a vodom za piće se podmiruju s izvora na Zelenim Njivama. Moguće je da u njoj vode ima samo u proljeće i da tokom ljeta presuši.

Mahala ima i svoju čatrnju. Ni nju Popović ne pominje, vjerovatno je sagrađena nekada nakon njegovog boravka. Čatrnja ima nadzemni i podzemni dio (rezervoar). Nadzemni dio je kamenim zidom ograđeni prostor dimenzija 4×5 m, visina zida je od 70 do 100 cm. Dno ograđenog prostora je betonirano i beton je relativno dobro očuvan. Beton koji je korišten na kruni kamenog zida, očuvan je djelomično samo na istočnoj strani, vjerovatno su to tragovi neke naknadne sanacije zida. Nadzemni prostor se koristi za hvatanje kišnice i akumulaciju snijega. Prostor za hvatanje kišnice je postavljen na kosom terenu kako bi se voda salijevala u niži dio gdje se nalazi otvor kroz koji je voda otječe u podzemni dio čatrnje. Podzemni dio (rezervoar) od nadzemnog je udaljen oko 2 metra i u nižem je nivou. U gradnji podzemnog dijela čatrnje koliko se može uočiti, korišten je beton i kamen. Ploča koja pokriva podzemni dio je betonska. Na sredini ploče nalazi se otvor dimenzija približno 60×60 cm. Neko se dosjetio da na otvor postavi vertikalnu betonsku cijev kako bi osigurao lakše zahvačanje vode uz pomoč konopca na koji je vezana posuda, a ujedno i da spriječi neželjeno upadanje sitne stoke u rezervoar. Ipak su janjci mladi i nesigurni. Dubina rezervoara je oko 4 metra.

U mahali su uzgor još 3-4 kolibe građene od savremenih materijala, na njima je primjetno da se koriste još uvjek.

U povratku od mahale Opančak ka mahali Zelene njive pokušali smo pronaći jednu pećinu koju je nekada ranije moj vodić zapazio, ali ovog puta nismo je uspjeli pronaći. Došli smo u blizini mahale Vukovo Polje smještena na sjeveroistočnom rubu istoimenog polja koje je sjeverni dio bjelašničkog zaravnjenog dijela Radobolje ispunjenog mnogobrojnim vrtačama. Ovu mahalu ne spominje Popović iako je usmeni izvori tako nazivaju, a nije ni upisana i označena u topografskoj karti kao katunsko naselje. Možda je u prošlosti smatrana kao dio veče mahale Zelene Njive. Bacili smo pogled na planinu Prenj i vratili se.

Još smo svratili do pećine Megare (Kuvija) ćija je kapija bila zaključana. Na Laništu su prvomajski izletnici već završili sa izjedenjem mesa. Izletnici su bili siti – al’ ovce nisu bile na broju.