Izbišno i Kljuna

Ispod raskrsnice za Izbišno i Kljuna počinje staza, kojih par stotina metara duga, prilično zarasla i ide prema pećini. Pored staze jednim dijelom se pruža kamena zidana ograda, koja je granica voćnjaka šljiva. Sad su voćke većinom podivljale i sa granama punim lišaja. Ima i nekoliko bokora divljeg ljiljana, pa je možda nekad davno tu bilo i kuća. Nekad prije rata moj je rahmetli otac uvijek kupovao šljive za rakiju iz ovog sela. Mjesto gdje se nalazi pećina i izvor Peruc je pravi mali komadić raja na zemlji. Opet je tu stara lipa. Korito je ispod vrela ozidano, a preko potoka je kameni most. Mještani su spomenuli da je ispod nekada bilo više mlinova. Seosko groblje je prostrano i trava je pokošena. Ima starih nišana, ali nema onih sa ukrasima. Vide se svježi ukopi. Čini se da se pojedine porodice ukopavaju u određene dijelove groblja. Tako su uostalom i zaseoci nazvani, jer domaćini su nam rekli da se zaseoci nazivaju po prezimenima.
Da nisam zamijenio ime sela Kljuni u Nevesinjskom polju i selo Kljuna na koji je ukazivao putokaz, vjerovatno tamo ne bih ni otišao jer u ovom prvom ima stećaka. Pola puta je asfaltirano (Direkcija za izbjeglice FBiH ili tako nekako). Selo sa samo nekoliko žena. Ostali će, kao i u Izbišnom, doći u petak i provesti vikend. Pogled sa sredine sela je stvarno veličanstven, od istoka do zapada. Cijelo selo je u osoju. Sredina sela se zove Ulica što možda asocira na neki stari put koji je izbjegavao kanjon Bistrice. Na taj prostor je sada dovedena voda sa vrela Holjen, poprilično izdaleka, kako nam je pričala jedna od žena koje smo sreli. Kad je čula da mi je otac porijeklom iz Turova, rekla je da je kao cura išla u Turove na teferič i spavali bi u novoj kući porodice Ozdić. (Nedavno mi je Ivan Lovrenović pričao da su u Varcar Vakufu, sada Mrkonjić Grad, bili kovači Hozdići.) Na upit o starim nišanima pokazala mi je prema obližnjem brdu na istočnu stranu, iza homare. Spomenula je da je možda vrijeme da se kreče, ali da nije sigurna ima li kreča. Na upit zašto se kreče, kazala je: „Kad prisuši, okreče se nišani, i odmah padne kiša“. I ispod sela Turovi postoje „Bijeli nišani“ koji se također kreče.

Groblje je staro, neki su grobovi bili obzidani zajedničkim santračima. Čini se da su neki nišani u skorije vrijeme uspravljani, jer se vide da su zaglavljeni kamenjem (nema klesanog kamena sa rupom za uzglavni nišan). Orijentaciju nisam zabilježio, što je razlog da se tamo ode ponovo, ali kad prispije voće. A i obećali smo doći na kafu drugi put. (Koliko li sam samo puta to obećao?) Na jednom se nišanu lijepo vide sjekira i sablja, dok na drugom ima kao kratki mač, ali to treba još jednom provjeriti. Napravio sam tek nekoliko fotografija.

Dok nisu doveli vodu sa vrela Holjen (svakako treba potražiti pravo vrelo), a i kao toponim (hidronim) je zanimljivo, vodu su donosili sa bunara. Bunar je ozidan, i prema pričanju te žene, bio je natkriven kamenim zidom ili samo stijenom (ostalo je malo nejasno). Sad je veli sve zaraslo. Još jedan razlog da se dođe u ovaj kraj.